Missing Stories logo

In accordance with emerging needs
XIV Serbian village youth in Germany

The section deals with a specific subject of Serbian youth in Germany. Their role was not just economic – in providing labour to German agriculture, but more ideological and political. The expectations of collaborationist administration apparatus in the framework of its ideology is juxtaposed to data and real stories of Serbian village youth living and working in Germany during the Second world war.

Srpski seoski omladinici u Nemačkoj

Problem odlaska grupa mladih seljaka u Nemačku, se na prvi pogled čini isto tako zamršenim kao i pitanje odlaska na dobrovoljni rad u nemačku industriju ili poljoprivredu, i to iz istih, uglavnom ideoloških razloga. I ovde se zbog nepotpunih izvora postavlja pitanje stvarne dobrovoljnosti. Takve grupe su imale između 50 i 100 članova. Po navodima Nikole Živkovića 1941. godine otišlo je sedam grupa, 1942. bar deset, 1943. godine jedanaest, a 1944. godine samo četri grupe, ali se na osnovu pisanja savremene štampe čini da su brojevi kako grupa, tako i omladinaca preterani. Posleratna jugoslovenska komunistička istoriografija je i odlazak ovih skupina koje su »morale obavljati najteže poljoprivredne poslove«, predstavljala kao vid prinudnog rada, tvrdeći da su mladići bili razmešteni po poljoprivrednim imanjima a da nisu pohađali nikakve stručne kurseve. Kao što ćemo videti, ova tvrdnja po svoj prilici nije bila tačna. Previđalo se da su seoski mladići svakako već bili navikli na teške poljoprivredne radove, kao i da se iz prakse na nemačkim imanjima moglo naučiti koliko i na teoretskim kursevima. Pored toga, čak ni u savremenim novinskim napisima nije se tvrdilo da će omladinci iz svih grupa pohađati i kurseve. Naprotiv, može se pratiti sve veća »sofistikacija« slanja seoskih omladinaca. To, kao i činjenica da je broj seoskih mladića koji su u Nemačku otišli po toj osnovi, bio suviše mali da bi znatnije povećao broj radne snage u nemačkoj poljoprivredi, govore protiv teze o prinudnom radu. S druge strane, baš kao i u slučaju drugih radnika, ako bi se priznalo da su mladići u Nemačku išli dobrovoljno, stvorila bi se neprijatna slika dobrovoljne kolaboracije.

Iako ne pretendujemo da damo konačan sud o ovom pitanju – utoliko pre što nismo imali uvid u relevantnu arhivsku građu – skloni smo da u odlasku srpskih seoskih omladinaca na obuku u Rajh vidimo ono za šta su ga kolaboracionističke vlasti i proglasile: odlazak u Nemačku radi sticanja stručnih znanja iz oblasti poljoprivrede. Jasno je pri tom, da motivi ni srpskih, ni nemačkih vlasti koje su ova putovanja zajedno organizovale nisu bili nesebični. Srpskim vlastima je bilo stalo da pokažu spremnost na saradnju sa Nemačkom tako što će dodatno simbolično pojačati kontingent srpske radne snage u Rajhu i tako što će istovremeno omogućiti seoskim omladincima da steknu stručna znanja koja će doprineti modernizaciji zaostale srpske poljoprivrede. To bi posle izvesnog vremena doprinelo ekonomskom jačanju srpskog seljaštva u kome su Nedić i njegovi ideolozi videli temelj buduće srpske države. Sa svoje strane, i nemačkim vlastima je bilo stalo da prime određeni broj mladih Srba. Ne samo zato što se na taj način za neko vreme sprečavalo da se oni pridruže ustanicima ili padnu pod njihov uticaj, već i zato što se omogućavalo da oni iz prve ruke upoznaju Nemačku, i da zbog svoje dobi koja je prijemčiva za uticaje, možda postanu i njeni simpatizeri. Pored toga – a to je sa nemačkog stanovišta svakako bio i glavni motiv – usavršavanjem srpske poljoprivredne radne snage nadalo se na duži rok povećati srpsku poljoprivrednu proizvodnju koja je velikim delom radila za potrebe Rajha. Konačno, obema stranama su odlasci grupa seoskih mladića i izveštavanje o njihovom boravku u Nemačkoj pružali dobru propagandnu priliku. U nastavku poglavlja ćemo videti kako je ta propaganda izgledala u praksi. Pokušaćemo i da iz nje izvučemo zrno istine, da bismo doneli – ponavljamo, ne definitivan – sud o ovom obliku rada u Nemačkoj.

Po Srpskom narodu, prva grupa srpskih seoskih omladinaca je poslata u Rajh već 1941. godine, ali o tome nemamo daljih podataka, sem da je izvesni Vojislav Simović izdao brošuru o svom boravku u Nemačkoj tokom te godine. Po pisanju režimskog lista Obnova, pak, prva grupa od 50 seoskih omladinaca otputovala je za Nemačku tek 4. jula 1942. godine. Oni su išli na put u organizaciji seljačke staleške organizacije Zemlja i rad, a kao odredište su imali Bajrojt u Bavarskoj. Bilo je predviđeno da u Nemačkoj ostanu četri meseca, učestvuju u žetvi na privatnim gazdinstvima, a potom da se posvete zadružnom radu. Bilo je predviđeno da potom učestvuju i u jesenjoj setvi, kao i da obiđu sva važnija poljoprivredna dobra. Na put su kretali u pratnji jednog poljoprivrednog stručnjaka koji je trebalo da ih sve vreme njihovog boravka u Bavarskoj savetuje. Do Bajrojta ih je ispratio i sam starešina organizacije Zemlja i rad, Stevan Kluić. Bilo je predviđeno da se u Bajrojtu osnuje i biro koji bi brinuo o njima i bio veza između njih i njihovih porodica, kao i nemačkih vlasti.

Pre odlaska iz Beograda, gde su se okupili pred put, primio ih je ministar prosvete Velibor Jonić na Kolarčevom narodnom univerzitetu, a potom i sam Nedić. Predsednik kolaboracionističke vlade im je održao govor nalik mnogima drugima koje je kasnije držao u sličnim prilikama. Rekao im je da odlaze u Nemačku, da će tamo videti kako Nemci zahvaljujući modernijim poljoprivrednim metodama dobijaju veće prinose nego što se dobijaju u Srbiji. Podsetio ih je da će kada se vrate, svojim novostečenim znanjem služiti Srbiji. Upozorio ih je na to da će od utiska koji oni ostave zavisiti način na koji će biti primljene grupe koje će doći posle njih.

Ovime je postavljen model koji će uglavnom biti ponavljan prilikom odlaska skoro svake sledeće grupe omladinaca. Uz druge visoke funkcionere, skoro svakoj se obratio Nedić lično, iznoseći uglavnom iste ideje. Po njemu Nemačka je bila jedna od najrazvijenijih i najkulturnijih zemalja koja je uprkos neuporedivo manjem procentu seoskog stanovništva nego što je imala Srbija, siromašnijem zemljištu i nepovoljnijoj klimi, zahvaljujući primeni modernih agrotehničkih mera ostvarivala mnogo veće prinose. Nasuprot tome, srpska poljoprivreda i način života na selu uopšte, mnogo su zaostajali za tim, te je zato trebalo učiti od Nemaca. Ove tvrdnje su nesumnjivo sadržale dosta istine, ali je jasno da su u datim okolnostima imale i funkciju pokazivanja lojalnosti okupatoru.

Nedić je u svojim govorima isticao dva osnovna cilja slanja seoskih omladinaca u Nemačku. Trebalo je da oni tamo steknu znanja kojima će unaprediti poljoprivrednu proizvodnju u Srbiji, kao i način života na selu. Time je trebalo da postanu srpska seljačka elita, uzorni domaćini koji je trebalo da budu osnova nove zadružne seljačke srpske države o kojoj je Nedić sanjao. Pored toga, važna uloga koju je Nedić pripisivao ovim mladićima, bila je predstavljanje Srbije i srpskog naroda u Rajhu: svojim uzornim ponašanjem trebalo je da oni poprave lošu sliku koja je o Srbima postojala u Nemačkoj zbog puča od 25. marta 1941. godine. Nedić je u više navrata rekao omladincima pre njihovog odlaska, da će oni biti njegovi ambasadori u Nemačkoj, u vreme kada Srbija nije imala dipolmatsko predstavništvo u Rajhu. Štaviše, on im je laskao da su oni za njega bolji ambasadori od onih u frakovima i uniformama. Slične ideje su u svojim obraćanjima omladincima pred put u Nemačku iznosili Nedićevi funkcioneri.

Iako je štampa najredovnije izveštavala o ispraćajima seoskih omladinaca, povremeno je i o njihovom boravku tamo i o utiscima povratnika. Povodom odlaska prve grupe omladinaca, izvešteno je o vrlo toplom prijemu u Nemačkoj: u Bajrojtu je za Srbe priređen banket na kome su učestvovale seljačke vođe »Istočnobavarske marke«, zajedno sa okružnim seljačkim, partijskim i državnim čelnicima. Prijem je organizovao gaulajter Vehtler (Wechtler), a kako je s ponosom izvešteno, berlinski radio je snimio izjave srpskih gostiju. (Ovo je trebalo da pokaži značaj koji je, eto, i nemačka strana pridavala boravku srpskih omladinaca.) Navodno, nije bilo nikakvog traga neprijateljstva ni prebacivanja Srbima što su ušli u rat. Zahvaljujući tome, omladinci su se uverili da Nemci nisu nikakvi bauci kakvim su ih plašili pre rata. U napisu se takođe napominje da su mladi seljaci bili smešteni u dva najbolja hotela sa kupatilima, iako je grad bio pun zbog početka tradicionalnog Vagnerovog festivala. Omladinci su potom razdeljeni po seoskim domaćinstvima, u kojima su bili smešteni, kako se kaže, u najboljim gostinskim sobama. Po želji, oni su bili raspoređeni na stočarskim ili voćarskim imanjima. Za brigu o njima je bila zadužena načelnica ženske seljačke organizacije, gđa. Severin. Kao što je najavljeno, pri centralnom vođstvu seljačke organizacije, na čelu sa Karlom Hajndardom (Heindard) bio je osnovan poseban biro za njih. Za vezu sa srpskim omladincima bio je zadužen beogradski novinar Mladen Babić (koji je i kasnije obavljao slične dužnosti).

Izveštač Obnove je iskoristio priliku da u svoj izveštaj uplete i malo antikomunističke propagande: on govori o susretu sa sovjetskim ratnim zarobljenicima, koji su se na zgražanje srpskih omladinaca, navodno, odricali slovenstva. To je autoru članka poslužilo za opasku o vaspitanju u SSSR i o tome da su srpski omladinci shvatili da Sovjeti »nisu naša slovenska braća«.

Četrdesetak dana kasnije, saznajemo za sastanak koji je Mladen Babić organizovao sa srpskim omladincima razmeštenim oko Regensburga, Vajdna i Pasaua. U članku se kaže da im je toliko dobro da bi mnogi rado ostali u Nemačkoj do kraja rata. (Ako je ta tvrdnja bila tačna, predstavljala je i indirektnu kritiku lošeg stanja u Srbiji – koje je verovatno i bilo jedan od razloga zašto se deo omladinaca i prijavio za put.) Nemačko gostoprimstvo se politički korektno poredi sa srpskim, a suprotstavlja navodnoj engleskoj nepoverljivosti. I ovde se ponvljaju tvrdnje o odličnom smeštaju na seoskim imanjima: navodno su skoro svi omladinci imali zasebne sobe, a mnogi u njima i radio, i čak telefon! (Ovo je bilo u skladu sa tvrdnjama o visokom životnom standardu u Nemačkoj, koje su često iznošene u Nedićevim govorima pri ispraćajima.) Posebno je naglašeno da su srpski seoski omladinci odvojeni od ratnih zarobljenika i stranih radnika – što implicira da je takvih takođe bilo, ako ne na svakom imanju, onda u mestima gde su se ona nalazila. Time se htela podvući bitna razlika između srpskih mladića i ove manje povlašćene radne snage.

Kao konačan dokaz da se u ovom slučaju nikako nije moglo govoriti o prinudnom radu govori inicijativa organizacije Zemlja i rad, koja je u oktobru 1942. godine od Srpske narodne banke tražila ne samo 50.000 dinara za pokrivanje troškova povratka prve grupe omladinaca, već i 100.000 dinara da se svakom omladincu iz te grupe na poklon kupi moderan plug u Rajhu. Očigledno je da se mladim poljoprivrednicima koji su prošli stručno usavršavanje u Nemačkoj htela olakšati praktična primena stečenih znanja, što bi im olakšalo ulogu prosvetiteljskih uzora u njihovim sredinama koju su im namenile kolaboracionističke i nemačke vlasti.

Tokom 1943. godine, slanje sesokih omladinaca u Nemačku je postalo složenije – što na posredan način takođe govori protiv teze o prinudnom radu. Ono je počelo da uključuje pripreme u Beogradu na kojima su omladinci tokom desetak dana slušali razna predavanja koja su im držali državni funkcioneri i poljoprivredni stručnjaci, a pohađali su i kraći kurs nemačkog jezika na kome su učili termine koji će im biti najpotrebniji za usvajanje poljoprivrednih znanja u Nemačkoj. Tako su grupi koja je početkom aprila 1943. godine odlazila na šestomesečni boravak, predavanja održali načelnik ministarstva poljoprivrede Dragoljub Milovanović (o planskoj poljoprivredi) i bivši ministar, profesor inž. Milosav Vasiljević (o poljoprivredi u Nemačkoj). Vasiljević je u svom predavanju razvio ideje koje je i Nedić spominjao u svojim govorima omladincima koji su išli u Rajh – što možda ukazuje na to da ih je predsednik vlade usvojio od kompetentnijih stručnjak. Vasiljević je omladincima rekao da u Nemačku idu da bi učili. Napomenuo je da u tamo oko 30% seoskog stanovništva ishranjuje sve, dok se u Srbiji oko 70% stanovnka bavi poljoprivredom, ali ona jedva pokriva domaće potrebe. Iako je ovo bilo donekle tačno, on nije smeo da spomene da je usled okupacije veliki deo prinosa odlazio za Nemačku, odnosno da se trošio na ishranu okupacionih trupa. Rakao je da se u Nemačkoj koristi mnogo više mehanizacije i đubriva, te da Nemci više rade pameću nego snagom. Istakao je da DAF obrazuje nemačke radnike koji su zato četri do pet puta produktivniji od sovjetskih. Zato je Nemačka bila prava zemlja za one koji žele da uče.

Slične ideje im je preneo i ministar poljoprivrede Veselinović nekoliko dana kasnije. On im je dao uputstva da nauče što više i da se pokažu još bolje nego grupe koje su u Nemačkoj boravile prethodne godine. Sutradan im je govor održao i Nedić, iznevši ideje koje je već više puta ponavljao. Budući da je i ova grupa omladinaca išla za istočnu Bavarsku, direktor Nemačkog instituta u Beogradu, dr Alojz Šmaus (Alois Schmaus) im je održao predavanje o tom delu Nemačke, praćeno slajdovima. Putovali su specijalnim vagonom a sa beogradske železničke stanice ispratili su ih ministar poljoprivrede i ishrane inž. Radoslav Veselinović, šef državne propagande, Đorđe Perić, zamenik ministra unutrašnjih poslova, Cvetan Đorđević, zamenik rukovaoca Nacionalne službe za obnovu Srbije, prof. Milorad Marčetić, predstavnici Srpskog poljoprivrednog društva i drugi uglednici. Ovo pokazuje propagandni značaj koji je pridavan ovakvim »studijskim boravcima«. Videćemo uskoro, da su slični svečani ispraćaji, iako obično ne na tako visokom nivou, bili priređivani i obveznicima obaveznog rada. Međutim, sama ta činjenica nije dovoljan dokaz da se i odlasci omladinaca u Nemačku mogu smatrati za jedan vid prinudnog rada. Naprotiv, relativno obiman program priprema (praćen predavanjima, posetama značajnim ustanovama u Beogradu, prijemima kod zvaničnika), kao i selekcija kandidata koja je uvedena izgleda u to vreme, jasno govore u prilog suprotnoj tezi.

Već kada je bila u pitanju sledeća grupa, saznajemo da je u Beograd došlo oko 100 kandidata, od kojih je samo izabrana polovina trebalo da otputuje u Nemačku. Bilo je predviđeno da ta grupa ne ide u istočnu Bavarsku, već u Titingiju. I ova grupa je pre odlaska pohađala kraći kurs u Beogradu, koji je, sudeći po izveštajima štampe, bio obimniji od onog koji je slušala prethodna grupa. Tako saznajemo da su uvedeni gimnastika i horsko pevanje srpskih narodnih pesama kojima se trebalo predstaviti domaćinima, kao i minut ćutanja posvećen Srbiji i srpskom narodu, tj. razmišljanju na koji način najbolje odužiti dug Otadžbini.  Pored časova nemačkog, omladinci su slušali predavanja Stevana Kluića, poljoprivrednog stručnjaka Koste Popovića i ministra prosvete Velibora Jonića o njihovim dužnostima u Nemačkoj, nedostacima srpske poljoprivrede i prosvete pre Drugog svetskog rata, Alojza Šmausa o Nemačkoj, inž. Milosava Vasiljevića o nemačkoj organizaciji, Dragoljuba Milovanovića o značaju planske poljoprivrede, kao i izlaganje šefa Organizacionog odseka organizacije Zemlja i rad, Zlatomira Zeljića o njegovom boravku u Nemačkoj 1942. godine. Pred odlazak im je govorio i šef Državne propagande Đorđe Perić, a primio ih je i sam Nedić koji je ponovio svoje poznate stavove.

Program priprema je predviđao i polaganje zakletve vernosti Srbiji u Sabornoj crkvi – što je uveličavalo svečanost trenutka –  posle koga je usledio ispit iz nemačkog jezika pred samim Alojzom Šmausom, koji je bio zadovoljan znanjem koje su omladinci pokazali posle tako kratkog učenja. Slične pripreme prošle su i četvrta i peta grupa omladinaca koje su otišle za Nemačku (opet za istočnu Bavarsku) sredinom maja, odnosno početkom juna. Pripadnike jedne od ove dve grupe primili su u oktobru posle njihovog povratka ministar poljoprivrede i ishrane inž. Radosav Veselinović, ministar narodne privrede Milorad Nedeljković, Milan Nedić, kao i ljudi iz Nemačkog naučnog instituta i organizacije Zemlja i rad.  Sve ovo ukazuje na to da se nipošto nije radilo o običnim fizičkim radnicima koji su išli na rad u Rajh, već o grupi koja je odabrana sa vrlo jasnim ciljem. Primetno je da je program priprema za svaku grupu postajao sve obimniji, što ukazuje na sve veći značaj koji se pridavao ovim boravcima u Nemačkoj.

Ovo je potcrtano i izveštajem o lepom prijemu četvrte grupe seoskih omladinaca u Pasauu. Kao i pripadnike prve grupe, njih su dočekali funkcioneri nemačkih poljoprivrednih organizacija, predstavnik Odseka za propagandu iz Bajrojta, dr Šmit (Schmidt), predsednik opštine Pasau, Mosbauer (Moosbauer) i drugi. U ime srpskih omladinaca zahvalio je sad već nezamenjivi Mladen Babić, rekavši da će srpski seoski omladinci afirmisati lojalnu srpsko-nemačku saradnju. Lokalna štampa je po izveštaju srpskog dopisnika, dobro propratila ovaj događaj, uz kliširane napomene da će Srbi pomoći stvaranju novog doba u Novoj Evropi.

Da bi se pokazala uspešnost cele akcije, štampa je sredinom 1943. pisala o pozitivnim posledicama boravka omladinaca u Rajhu. Tako se navodi primer Žike Danilovića iz Kolara koji je posle šest meseci provedenih u Nemačkoj, u svom selu osnovao omladinsku grupu za sređivanje zdravstvenih prilika. Oni su obnovili i uredili, prvo opštinsko kupatilo, a zatim i đubrište, sa koga je izdavano đubrivo porodicama sa premalo stoke. Sem toga, oni su okopali sve voćke i osnovali poljoprivrednu podružnicu u kojoj je Dimitrijević držao predavanja o savremenim poljoprivrednim metodama.

Krajem 1943. godine preduzeta je slična propagandna akcija. Organizovan je razgovor sa povratnicima iz Nemačke u organizaciji Zemlja i rad. Odabrani omladinci su izjavili da su navodno videli da nemački seljaci imaju centralno grejanje, telefone, kupatila i čiste štale. Skoro svako selo je imalo lekara, a tuberkuloze gotovo da nije bilo. U pogledu poljoprivrednih radova, primetili su da su ulazi i izlazi na međama tako da se nije gubilo 2 do 6 metara na to kao u Srbiji. Pored toga, skoro sav rad se obavljao mašinama. Ukazano je na veliki značaj predavanja i filmova koje su srpski omladinci marljivo pohodili, željni držanja koraka sa najnovijim naučnim dostignućima. Na pitanje šta bi uradili u Srbiji, omladinci su naveli da bi regulisali reke, izgradili puteve, uveli mehanizaciju i elektrifikovali sela. Iako su ovakve izjave bile propraćene konstatacijom da su se, eto, omladinci u Nemačkoj trudili da vide i nauče što više, one u stvari nisu otkrivale ništa novo. Svakome ko je išta znao o poljoprivredi bilo je jasno da bi bilo dobro u Srbiji uvesti sve te mere. Neke od njih su (regulisanje reka, izgradnja puteva) srpske vlasti već preduzimale, ali omladinci i njihovi mentori nisu objasnili kako u srpskim uslovima malih poseda, nerazvijene industrije, opšteg siromaštva, nesređenih bezbednosnih prilika  itd, uvesti mehanizaciju, bolje đubrenje, elektrifikaciju itd.

Naredne godine program slanja omladinaca u Nemačku je kvalitativno unapređen. Bilo je predviđeno da krajem februara 1944. u Šleziju, u organizaciji Istočnoevropskog instituta u Breslavu (Breslau, sada: Vroclav, Poljska) ode dvadeset omladinaca na devetomesečnu obuku. U institutu, specijalizovanom za agrarnu politiku, već su učili studenti iz Bugarske, Mađarske, Rumunije i Slovačke, a sada je trebalo da im se pridruži i jedan Srbin. On je trebalo da nadzire preostale mladiće koji je trebalo da posle teorijskog kursa budu raspoređeni po uzornim imanjima gde je trebalo da upoznaju seoske šećerane, proces dobijanja alkohola iz krompira, uzorno pripremanje voća, povrća i sokova i najnovije metode konzerviranja svinjskog mesa. Bio je predviđen i rad u mlinovima za ceđenje ulja.

Pored ove grupe, Zemlja i rad je slala u pokrajinu Baden, čuvenu po voćarstvu i povrtarstvu, na sedam meseci jednu veću grupu omladinaca. Sem toga, trebalo je da u razne delove Nemačke krene još nekoliko grupa razvrstanih po specijalnostima: vinari u Rajnsku oblast a ratari oko Bajrojta. Najveća pažnja je, pak, trebalo da bude posvećena grupi koja je išla u Tiringiju, koja je navodno po kvalitetu zemljišta i veličini poseda najviše podsećala na Šumadiju. Uz produženje roka, ove godine je bilo predviđeno da uz nekoliko seoskih ekonoma, u Nemačku ode i nekoliko nastavnika poljoprivrednih škola koji bi nadzirali omladince. Prvog marta 1944. godine, Obnova je donela nešto drugačiju vest o istoj partiji omladinaca. Po njoj, oni su bili podeljeni u pet grupa koje je trebalo da provedu u Nemačkoj deset meseci: 29. februara je otišla prva grupa, druga je trebalo da 13. marta ode u Baden, treća 27. marta u Hesen-Nasau, četvrta 10. aprila u oblast Bajrojta, a peta 24. aprila u Tiringiju.

Iz ovako skicirane nepotpune slike slanja srpskih seoskih omladinaca na usavršavanje u Treći rajh, ne bi se mogao steći utisak da se radilo o prinudnim radnicima. Naprotiv: kursevi koje su pohađali, selekcija, ispraćaji i dočeci od strane najviših državnih funkcionera, ukazuju na to da se radilo pre svega radilo o propagandnoj predstavi koja je trebalo da pokaže konstruktivnu srpsko-nemačku saradnju. Očekivanja da će boravci srpskih seoskih mladića u Nemačkoj doprineti razvoju srpske poljoprivrede (što je bilo u interesu kako Srbije, tako i okupatora, Nemačke), kao da su bila u drugom planu. U svakom slučaju, ova tema zaslužuje dalje istraživanje.

Previous SectionContent | Next Section