Missing Stories logo

In accordance with emerging needs
XIII Living conditions of Serbian workers in the Reich and care of Serbian government for them

One of the central sections of the book deals with the issues of real conditions of Serbian workers in the Reich and care of Serbian government for them. Many interesting details are presented, along with vivid details that provide for the realistic picture of conditions in which Serbian workers in Germany lived and worked.

Životni uslovi srpskih radnika u Rajhu i briga srpske vlade za njih

Da bismo utvrdili u kojoj meri su životni uslovi u Rajhu odgovarali ugovorenim i obećanim, odnosno da li su se približavali uslovima pod kojima su radili prinudni radnici, u ovom poglavlju ćemo se pozabaviti kvalitetom i načinom života srpskih radnika u Nemačkoj. Nažalost, kao i za veliki deo ove teme, izvori kojima za to raspolažemo su dosta oskudni i fragmentarni. Zbog toga nećemo moći da donesemo konačan sud o uslovima života srpskih radnika u Rajhu, a posebno ne sud koji bi bio opštevažeći. Videćemo uskoro da se ni o kvalitetu života ljudi koji su nedvosmisleno bili na prinudnom radu u Srbiji, ne mogu uvek izreći opštevažeće ocene.

Prema zvanično objavljenim nemačkim statistikama – koje govore o radnicima iz Jugoslavije i iz NDH – većina radnika iz Jugoslavije (koja je dakako obuhvatala i radnike iz Srbije) bila je zaposlena u industriji i zanatstvu. Po podacima od 20. januara 1942. godine, 50.314 je bilo zaposleno u tim privrednim granama. Nasuprot tome, u poljoprivredi je radilo samo 20.461 lice. U trgovini, administraciji, tehničkim i slobodnim zanimanjima je radilo 2.320 a po domaćinstvima 5.012 radnika. U to vreme na radu je bilo 58.238 muškaraca i 19.869 žena. Od toga, 3.685 momaka i 6.416 devojaka je bilo ispod 18 godina starosti. Nije poznato koliko je ovakva polna i starosna struktura važila i za radnike iz Srbije, kao ni to zašto je, među inače malobrojnijom radnom snagom ženskog pola maloletnih osoba bilo gotovo dva puta više nego među muškarcima. Ako se pogleda geografski raspored »jugoslovenskih« radnika u Rajhu, vidi se da je većina našla posao u Austriji, južnoj i jugozapadnoj Nemačkoj. Treba pretpostaviti da je tim krajevima bilo potreban veći broj radnika zbog razvijenije industrije. Iako sudeći po njihovom rasporedu izgleda da kod radnika iz drugih zemalja udaljenost od domovine nije igrala veću ulogu u izboru mesta zaposlenja, kod Srba jeste, i to zbog same fizičke blizine, ali i kulturne bliskosti. Tako su se mnogi srpski radnici žalili da im nemačka hrana ne prija – ne zbog količine, već zbog načina pripreme na koji nisu bili navikli. S  druge strane, oni koji su radili u južnoj Nemačkoj i Austriji, retko su se žalili na hranu, svakako zbog kulinarskih uticaja koji su iz ovih nemačkih oblasti prodrli među Srbe i druge južne Slovene tokom XVIII i XIX veka.

Prema podacima koji verovatno nisu važili za sva mesta, radno vreme je iznosilo deset sati za punoletne radnike a osam za maloletne. Maloletnici nisu imali pravo da rade prekovremeno. Nekvalifikovani punoletni radnici su plaćani 0,51 RM na sat, a ta cena nije menjana u periodu 1941-1944. Oženjeni su dobijali i dodatak od 1 RM dnevno. Tek 1944. je uvedena grupna premija za pojedine poslove u visini of 10-15 RM mesečno. Trebalo je odraditi 25 dnevnica da bi se zaradila bruto mesečna plata, a ona je iznosila 152 RM, odnosno 162-167 RM sa premijom. Za ishranu je plaćano 1,5 RM dnevno dok je smeštaj bio besplatan. Posle odbitka provizije za transfer novca i drugih dažbina, nekvalifikovani radnik u Nemačkoj je mogao zaraditi oko 17 RM nedeljno. Plate su se razlikovale ne samo zavisno od kvalifikacija radnika, već i od mesta rada. Maloletni radnici su dobijali između 31 i 45 pfeninga na sat, a budući da im je radno vreme bilo kraće, malo im je ostajalo posle odbitaka za hranu, odeću i druge troškove. Neki su čak ostajali dužni poslodavcima. Slabo su bili plaćeni i šegrti koji uz to, kao stranci, nisu po nemačkoj uredbi imali pravo na stručno usavršavanje. Prevoz je bio besplatan. Isto je važilo i za stan i hranu za putnike koji su u Beogradu čekali odlazak na rad u Nemačku.

Uz druga ograničenja, u Nemačkoj su postojala i ona koja su se ticala slanja novca u inostranstvo. Strani radnici su mogli da pošalju kućama svega 60-100 RM. Poljoprivrdni radnici su mogli slati kući po 60 RM a industrijski 70. RM. Ova kvota je 1942. godine Hrvatima povećana na 120 RM a folksdojčerima na 150 RM, dok je Srbima to omogućeno tek naredne godine.  Srpski radnici su do jeseni 1941. novac slali preko poluslužbenog putničkog društva »Putnik«, kada je to preuzela Putničko-iseljenička centrala. Neki radnici nisu verovali bankama pa su pokušavali da ušteđevinu sami prenesu. Budući da je bilo dozvoljeno lično poneti samo 100 RM i 30 dinara, nemačke vlasti su im onda oduzimale nedozvoljeni višak novca. Zbog porasta cena u Srbiji od 1943. doznake iz Nemačke više nisu bile dovoljne za izdržanje porodica u Srbiji, što je svakako umanjilo interesovanje za dobrovoljni rad u Rajhu. Isplata doznaka u dinarima je samo povećavala inflaciju, a odlazak na rad u Nemačku je posle prvobitnog smanjivanja nezaposlenosti, vremenom počeo da (uz boravak ratnih zarobljenika u Rajhu) utiče na pojavu manjaka radne snage u samoj Srbiji.

S druge strane, ograničenje slanja novca u zavičaj dovodilo je i do pojava rastrošnosti radnika sa jugoistoka Evrope. Ljudi iz tog dela kontinenta, posebno Srbi su već od ranije bili skloni alkoholu i neracionalnom trošenju, a nemogućnost  transfera većih suma porodicama u Srbiji je samo pojačavala te sklonosti. Tako su nemačke vlasti primećivale da radnici sa Jugoistoka raspolažu priličnim količinama gotovine, te da su bili u mogućnosti da na crnoj berzi plate 300 do 500 RM za odelo za koje nisu bile potrebni bonovi (punktfrei), da se voze električnim automobilima po bečkom Prateru ili da u mestima za razonodu za jedno popodne potroše 20 do 30 RM. Po mišljenju nemačkih vlasti, Srbi su manje od ostalih inostranih radnika brinuli za svoje porodice i nisu koristili u potpunoj meri mogućnosti transfera novca kući, trošeći veliki deo u Rajhu. I jedan srpski posmatrač je primetio rastrošnost srpskih »gastarbajtera«. U tom konkretnom slučaju oni su se izgovarali zavodljivošću bečkog zabavnog parka Prater: » Lako je to [da treba štedeti] reći, gospodine. Ali kad biste vi znali šta sve ima u Prateru i kakve se kerefeke tamo izvode, ne biste ni vi odonud izbivali.« Očigledno, radilo se delom o fascinaciji novim i neobičnim, koju je većina radnika iz Srbije, budući neobrazovana, priprosta i bez putničkih iskustava, doživljavala u susretu sa razvijenom Nemačkom.  Bilo bi zanimljivo utvrditi u kojoj meri je za ovakvo ponašanje bio odgovoran srpski mentalitet, a u kojoj nestašica robe i propisi Rajha o transferu novca u inostranstvo.

Radi primamljivanja strane radne snage u Nemačku, Fric Zaukel (Friz Saukel), koji je 21. marta 1942. postavljen za generalnog opunomoćenika za upotrebu radne snage (Generalbevollmächtigte für den Arbeitseinsatz), naredio je »da bi se ta radna snage što je više moguće dobrovoljno prijavljivila za takav rad [u Rajhu], potrebno je plate i radne uslove u zemljama koje smo okupirali ili u oblastima koje su pod našim uticajem držati tako nisko da uslovi koji važe u Nemačkoj sadrže efikasan podsticaj da se prihvati zaposlenje u Rajhu. Zato opšta povećanja plata u okupiranim krajevima treba da izostanu.« Drugim rečima, na radnu snagu okupiranih zemalja je trebalo izvršiti ekonomski pritisak da se javi na rad u Nemačkoj, u čijoj ratnoj industriji je rad imao prednost nad radom u drugim zemljama – čak i kada je on bio u interesu Rajha. Jasno je da je i time relativizovana dobrovoljnost odlaska na rad u Nemačku.

Zaukel, međutim, nije pribegavao samo pritisku. Tako su od aprila 1942. strani radnici u sledovanju namirnica izjednačeni sa nemačkim – iako im je od samog početka obećavan isti tretman kao domaćim radnicima. Uprkos formalnom izjednačavanju u kalorijskoj vrednosti hrane koju su dobijali, srpski radnici su još 1944. godine dobijali nešto manje kaloričnu hranu nego Nemci. S druge strane, kada su u pitanju bili srpski radnici, na nekim mestima 1/5 nije zadovoljavala radnim učinkom, urednošću i čistoćom. Radilo se o seljacima koji su bili zaposleni kao pomoćni radnici i koji nisu bili naviknuti na rad u fabrici.  Na više mesta bilo je i pritužbi da su srpski radnici lenji, prljavi i skloni kocki. Po nekim podacima, kockanje je bilo posledica nemogućnosti da se bez bonova kupe odeća, predmeti od kože ili hrana, a bilo je posebno karakteristično za mlađe ljude bez porodice. Jedan deo radnika je, doduše, na radu bio korektan, ali je u logoru bio sklon da krši disciplinu neumivanjem i nekupanjem, nečišćenjem spavaonice i toaleta (za koje se kaže da se „često puta nalaze u tako skandaloznom stanju da predstavljaju sramotu za stanovnike celog logora“), spavanjem u odelu i čak cipelama, kao i pljuvanjem. Sigurno je da je u nekim slučajevima ovo bila posledica primitivizma koji su primetili i neki srpski posmatrači, ali treba pretpostaviti da se kod nekih radilo o potpuno svesnoj reakciji – nekoj vrsti bunta – protiv novih i krutih životnih normi. Po nalazima predstavnika srpske vlade, sve ovo bilo je tačno samo u manjem broju slučajeva, ali su oni bacali lošu senku na celokupno srpsko radništvo u Nemačkoj. Nemački poslodavci nisu ni očekivali od srpskih radnika u Rajhu isti učinak kao od domaćih. Čak i od kvalifikovanih radnika su očekivali samo 50% učinka nemačkih radnika, budući da „ je u poređenju sa Hrvatima, ne samo podobnost Srba, već i njihov „radni karakter“ manje vrednovan“. Uz sve objektivne okolnosti koje su snižavale efikasnost srpskih radnika, ovde je očito bila reč o tada politički korektnom rasizmu, budući da su Hrvati vrednovani za jedan stepen bolje. Zanimljivo je da su u firmi Relin u Nojštatu bili spremni da srpskim radnicima isplaćuju pune plata i ako bi ostvarili samo 70% produktivnosti nemačkih radnika. Ovo je možda bilo zato što su sa njima bili verovatno još neefikasniji albanski radnici. Treba, međutim, reći i to da srpski radnici nisu bili izdvojeni za posebno loš tretman kao poljski ili ruski – što je bilo uslovljeno kako nacističkim rasnim učenjem, tako i glavnim pravcima nemačkih osvajanja.

S druge strane, treba videti u kojoj meri su srpski „gastarbajteri“ bili zadovoljni svojim životnim i radnim uslovima u Nemačkoj. Konačni sud o tome je nemoguće dati zbog prirode izvora koji nas o tome izveštavaju. Jasno je da su napisi u kvislinškoj štampi ako su doista i poticali iz pera radnika, bili pohvalni – čak i ako bi ponekad spominjali ozbiljnost radne discipline u Nemačkoj. S druge strane, i izveštaji predstavnika srpske vlade  takođe uglavnom ne slikaju lošu sliku, odnosno, ne slikaju sliku radnika koji su na prinudnom radu. U celini, slika njihovog položaja, uz pojedine razlike među velikim brojem preduzeća, nije bila loša. Smeštaj je po pravilu bio kolektivni, kako su nemačke vlasti predviđale. On je uglavnom bio prihvatljiv, a na više mesta bi bio i bolji da su sami radnici više pazili na higijenu. Hrana je u većini slučajeva takođe ocenjena kao dobra, a videli smo da je u tom pogledu bilo i regionalnih razlika. Iako je štampa pisala da je hrana obilna (iako ne uvek po srpskom ukusu), duhovita opaska u jednom novinskom članku da srpski radnici jure za kuvaricama od kojih bi dobili bolji komad mesa ili više krompira, kao da ukazuje na to da hrana ponekad nije zadovoljavala ne smao kvalitetom, nego ni količinski. Ipak, ako je verovati režimskoj štampi, izgleda da je u nekim logorima postojala mogućnost dohranjivanja u kantini gde su se uz bonove mogli kupiti slanina, hleb, maslac, kobasice, pivo itd.  Što se plata tiče, i one su najčešće zadovoljavale, sem u slučajevima maloletnika. Bilo je i nekoliko slučajeva kada je tražena povišica. Ono na šta se većina radnika žalila bilo je  loše snabdevanje odećom i obućom. One su u Nemačkoj bili deficitarni, pa je generalni opunomoćenik za pitanje radne snage Fric Zaukel tražio da radnici koji dolaze na rad u Nemačku donesu svoju odeću i obuću. Takvi podaci i svojevrsna upozorenja potencijalnim „gastarbajterima“  mogli su se naći i u izveštajima srpske štampe o životu radnika u Rajhu. Neki su navodno namerno odlazili u Nemačku u dronjcima u nadi da će nagnati nemačke vlasti da im omoguće kupovinu novih odela. Međutim, dobijanje bonova za odeću bilo je moguće tek posle više meseci provedenih na radu. U pojedinim slučajevima, firme za koje su radili postarale su se da ih snabdeju odećom, ali je dopisnik režimske Obnove negodovao što su neki dolazili nedovoljno obučeni, jer „Srbija je zemlja domaćina, a ne odrpanaca, solidnih gazdinstava a ne „lumpenproletarijata.“ Ponekad je propaganda uslove života i rada u Rajhu slikala suviše ružičasto, što je nužno dovodilo do razočarenja u susretu sa stvarnošću. Zato je delegat srpske vlade koji je obilazio srpske radnike još u oktobru 1941. upozorio da pri vrbovanju „ne treba obećavati zlatna brda i najlepše uslove samo da bi se što veći broj radnika prikupio.“ U svom naređenju br. 4 od 7. maja 1942. i Zaukel je naložio da se pri vrbovanju stranim radnicima skrene pažnja da su životni uslovi u Nemačkoj bolji nego u ostatku Evrope, ali da „smeštaj, ishrana i drugi životni uslovi podležu ograničenjima koja su uslovljena ratom.“

U (dakako ne mnogo brojnim) izveštajima delegata srpske vlade nema puno žalbi na postupanje sa radnicima, iako je zabeleženo da je u preduzeću MAN u Nirnbergu češće dolazilo do batinanja radnika, protiv čega je delegat srpske vlade, Milan Indić, navodno uspešno protestovao. Sredinom 1944. godine u srpskim dokumentima zabeležen je i jedan slučaj hapšenja petorice radnika koji su odbili da rade budući kažnjeni uskraćivanjem cigareta zbog neredovnog dolaženja na posao. Ovo je dakako prelazilo normalne disciplinske mere poslodavaca prema zaposlenima, ali je bilo u skladu sa ratnoprivrednim merama koje su uvedene u Rajhu, a po kojima je svaki rad praktično postao prinudan, a neizvršavanje obaveza strogo kažnjivo. Od ranije postojeći radnovaspitni logori (Arbeitserziehungslager – AEL) za prevaspitavanje društveno devijantnih elemenata firme su koristile radi disciplinovanja radnika koji su po mišljenju poslodavaca prekršili ugovor o radu. Preduzeća su podsticala stvaranje radnovaspitnih logora. Ovime su želela izbeći duge sudske postupke i trajni gubitak radne snage u koncentracionim logorima (koje je kontrolisala SS). Ona su ih finansirala i sa lokalnim uredima Gestapoa obezbeđivala stražare. Režim je u njima bio nalik onima u koncentracionim logorima, ali je boravak bio vremenski ograničen – zavisno od potreba firmi. Uprkos tome, za mnoge poljske i sovjetske radnike oni su postali logori smrti jer su u njima dobijali status »radnih robova«. Pred kraj rata zbog brutalnog postupka, smrtnost u ovim logorima bila je veća nego u koncentracionim. Dostupna dokumentacija ne spominje srpske radnike u ovim logorima, što ne znači da ih u njima nije bilo: sačuvana svedočanstva o srpskim dobrovoljnim radnicima sadrže o njima dovoljno negativnosti, što pruža osnova za zasnovanu pretpostavku da su neki zbog svoje radne nediscipline, nehigijene i kockanja završili u AEL.

Uz ovaj aspekt rada u Rajhu koji ga približava prinudnom, treba spomenuti i jedan drugi, s njim donekle povezan, koji po napred iznetim definicijama utiče na to da se neki rad okvalifikuje kao prisilni. Radi se o mogućnosti raskidanja radnog odnosa od strane zaposlenih. U srpskim dokumentima nismo našli podataka o tome, ali iskustva dobrovoljnih radnika u Rajhu iz »savezničke« NDH koja je obradila Ana-Marija Grinfelder (Anna-Maria Gruenfelder) mogu da upute na zaključke koji bi važili i za dobrovoljne radnike sa teritorije okupirane Srbije. Zbog pogoršanja vojnog položaja Nemačke i uvođenja totalne ratne mobilizacije, 1943. godine došlo je i od pogoršavanja položaja stranih radnika – kako prinudnih, tako i dobrovoljnih. U slučaju ovih poslednjih pogoršanje se ogledalo u nemogućnosti korišćenja godišnjih odmora, i što je bilo još gore, u nemogućnosti povratka u domovinu posle isteka ugovora. Zbog regurtovanja u Vehrmaht, nemačke vlasti su 1943. godine donele generalnu zabranu putovanja i korišćenja godišnjih odmora. Zabrana povratka kući italijanskih radnika koja je uvedena posle kapitulacije Italije, uskoro je pogodila i radnike drugih narodnosti, iako je primera sprečavanja odlaska kući po isteku ugovora bilo i ranije. Ponovo za srpske radnike nemamo konkretne podatke, ali se sa velikom verovatnoćom može pretpostaviti da su delili sudbinu svojih kolega iz drugih zemalja.

Nije sporno da je slika položaja srpskih »dobrovoljnih« radnika koju smo ovde naslikali zasnovana na srazmerno malom broju dokumenata i zato nepotpuna. Ona je još nepotpunija ako se ima u vidu da su nemačka nadleštva u statistikama u »dobrovoljne« radnike upisivala i neke koji to ni po kojem kriteriju nisu bili. Budući da dokumenti koji su nam na raspolaganju potiču iz jedne totalitarne države, možemo se zapitati u kojoj meri su srpski radnici u Nemačkoj smeli da delegatima ionako nemoćne srpske vlade istinito govore o svom položaju? Određene primedbe su očito iznosili, ali one najčešće nisu bile takve da bi mogle da u datom kontekstu posebno diskredituju njihove poslodavce. Poznato je i da se i u slobodnim i demokratskim zemljama zaposleni ne usuđuju uvek da otvoreno govore o svojim poslodavcima i uslovima rada. S druge strane, pitanje je u kojoj meri su vladini delegati mogli da u kratkim obilascima i razgovorima sa radnicima i njihovim pretpostavljenima saznaju o stvarnim uslovima života i rada srpskih radnika. Pitanje je i da li su svojim šefovima u Beogradu hteli i smeli da kažu punu istinu? Postoje i naznake da su odobrenja za posete preduzećima davana selektivno – tj. samo za ona gde je položaj radnika bio povoljniji. Sve to je moglo uticati da nam slika o položaju srpskih radnika u Nemačkoj izgleda bolje nego što je zaista bila.

Slika koju smo izneli je utoliko nepotpunija što se odnosi samo na industrijske radnike. Videli smo da je za razliku od ratnih zarobljenika, znatan, iako manji deo, »dobrovoljnih« radnika iz Srbije bio zaposlen u poljoprivredi. U jednom novinskom članku kao razlozi njihovog odlaska na rad u Rajh, spominju se ekonomski motivi, nemogućnost bavljenja poljoprivredom kod kuće zbog nesređenih prilika, želja za upoznavanjem stranog sveta i učenjem modernijih poljoprivrednih tehnika. Oni su bili raspoređeni po imanjima u  celoj Nemačkoj, a 1942. godine nešto veće grupe su se mogle naći oko Hamburga (cca. 3.500), Dortmunda (cca. 2.500), Erfurta (cca. 1.200), Štutgarta (cca. 900) i Berlina. Njima je bilo teže nego industrijskim radnicima jer su bili rasuti, odnosno bez mnogo prilike za druženje sa zemljacima. O njihovim životnim i radnim uslovima (izuzev hvalospeva u režimskoj štampi) ima još manje podataka. Po pisanju Obnove, poljoprivredni radnici iz Srbije su radili na velikim poljoprivrednim imanjima, ili na seljačkim gazdinstvima kao baštovani, sluge, kočijaši, vozači traktora itd. Njihovi ugovori su uglavnom važili od maja do kraja sezone poljskih radova (između oktobra i sredine decembra). Tada bi za većinu njih nemačko Ministarstvo rada organizovalo specijalne transporte kući, dok je samo manji deo ostajao dvanaest meseci (sluge, kočijaši itd.). Za razliku od industrijskih radnika, oni su bili isplaćivani dnevno, a nadnice su im u proseku bile niže nego u industriji. Iznosile su 50-70 rajhsmaraka, a nekad su isplaćivane i u naturi. Međutim, zato je njihova ishrana bila bogatija  Za razliku od industrijskuih radnika koji su živeli i radili u većim grupama, često snabdeveni i tumačem, poljoprivredni radnici, rasuti na seoskim imanjima, silom prilika su učili i nemački. Izveštač režimskog lista Obnova je u vezi sa srpskim poljoprivrednim radnicima u Rajhu ukazao na problem prijavljivanja srazmerno velikog broja intelektualaca, prvenstveno učitelja za poljoprivredne radove. Pokazalo se da oni nisu bili dovoljno fizički spremni za težak poljoprivredni rad, tako da je njihov učinak bio nezadovoljavajući. Ovo je dovodilo do nesporazuma sa poslodavcima. Zato je dopisnik smatrao da intelektualci koji žele na rad u Nemačku treba da se javljaju za rad u industriji koji zahteva manje fizičke snage.

Svedočanstva prinudnih radnika koji su bili dodeljeni na rad nemačkim seljačkim porodicama ukazuju na to da je tu tretman bio bolji nego u slučaju prinudnih radnika u industriji. Do većeg zbližavanja između gazda i radnika nije moglo doći jer su to nemački propisi strogo zabranjivali. Treba pretpostaviti da su slični bili odnosi i »dobrovoljnih« srpskih poljoprivrednih radnika i njihovih poslodavaca. S druge strane, posleratna svedočanstva pred Državnom komisijom za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača govore da je rad u poljoprivredi obavljan i po 16, pa i više časova. Kao što ćemo videti u narednom poglavlju, iskustva seoskih omladinaca koji su slati u Nemačku radi izučavanja modernijih poljoprivrednih metoda, nisu bila tako drastična, ali se postavljaju pitanja može li se verovati režimskoj štampi, odnosno, nije li njima bilo namenjeno drugačije postupanje nego običnim radnicima?

Srpske kvislinške vlasti su, uprkos punoj pomoći koju su pružile nemačkim organima u vrbovanju radnika, pokazivale i određenu brigu za »gastabrajtere«. To je bilo za očekivati budući da su one morale da se trude da steknu poverenje građana u po sebe vrlo nepovoljnim uslovima. Propaganda bez makar nekakvih aktivnosti nije mogla da bude efikasna. Već smo videli da su delegati Glavne uprave za posredovanje rada u jesen 1941. i u zimu 1941/42. godine obilazili pojedine firme u kojima su radili srpski radnici. Pored toga, od aprila 1942. godine osnovana je i Privredno-iseljenička (radnička) delegacija. Na čelu joj je bio Milan Kečić, bivši trgovački ataše, a njegov zamenik je bio dr Sava Kličković. Delegacija je bila zadužena za brigu o srpskim radnicima u Nemačkoj, ali i o ratnim zarobljenicima. Objedinjavanje dve ovako različite funkcije – brige o slobodnim ljudima i o zarobljenicima – svedoči o slabosti srpske države. Ona je, po svom pravilniku iz decembra te godine, bila organ Ministarstva narodne privrede, a trebalo je da »sarađuje sa svim službenim ustanovama i zainteresovanim organizacijama i preduzećima u zemlji i u Nemačkoj, radi što pravilnijeg regulisanja iseljeničko radne službe, specijalno pri ugovornom angažovanju, transportu, opskrbi, osiguranju smeštaju i radi transfera iseljeničko-radničkih ušteda.« Ona je vaspitavala srpske radnike da budu dobri, vredni i poslušni u tuđoj sredini. Članovi delegacije trebalo je da obilaze srpske radnike, ali oni za to nisu uvek dobijali odobrenje od nemačkih vlasti. Pored toga, obilaženje radnika je otežano time što su oni bili rasuti po celoj Nemačkoj u grupama od nekoliko desetina do nekoliko stotina u mnoštvu preduzeća i gradova. Kasnije je ovaj problem ublažen osnivanjem Delegacijinih kancelarija u Minhenu, Beču i Hanoveru. Delegacija je tesno sarađivala sa Nemačkim frontom rada (Deutsche Arbeitsfront – DAF), odnosno bila je finansijski i drugačije zavisna od ove ustanove koja je bila zadužena za brigu i o stranim radnicima u Rajhu. Nesamostalnost srpske Delegacije se videla već po tome što je ona imala svoje prostorije u zgradi DAF u Berlinu. Delegacija je ipak predstavljala neki vid veze radnika sa domovinom, iako verovatno u datim uslovima nije mogla biti posebno efikasan zaštitnik njihovih interesa.

Njen rad je svakako posedovao dozu demagogije, budući da su članovi delegacije često bili prisutni prilikom proslava i predstava koje su priređivali srpski radnici u Nemačkoj. Pored toga, zahvaljujući svojoj vezi sa DAF, Delegacija je mogla da figurira kao inicijator nekoliko izleta organizovanih za srpske radnike, koji su imali neposredno i  posredno propagandni karakter: neposredno jer su se Srbi upoznavali sa lepotama Nemačke, a posredno, jer im je provod omogućila Delegacija za srpske radnike, te je na taj način posredno pravljena reklama i Nedićevom režimu.

Drugi pokušaj brige o srpskim radnicima bile su dve uredbe o socijalnom osiguranju. Prva od ove dve uredbe se ticala lečenja povratnika iz Nemačke koji su tamo bili osigurani: njima su srpski organi socijalnog staranja isplaćivali nadoknadu, koju je  trebalo da im potom nemački organi socijalne zaštite refundiraju. Druga uredba se ticala osiguranja za slučaj starosti, iznemoglosti ili smrti, a regulisala je isplate na sličan način. Budući da je Srbija u celoj stvari bila više nego slabiji partner, ove uredbe nisu tokom rata sprovedene, odnosno nemačko socijalno osiguranje je ostalo dužno srpskim radnicima znatne svote novca. O njihovim potraživanjima je posle više od dve godine pregovaranja postignut sporazum tek 1959. godine u sklopu jugoslovensko-zapadnonemačkog dogovora u okviru koga je sklopljeno dva ugovora, tri sporazuma i jedan protokol o tako različitim pitanjima kao što su potraživanja jugoslovenskih radnika i ratnih zarobljenika po osnovu socijalnog osiguranja, nemačkih dugova Jugoslovenskoj železnici i PTT-u, dugova po predratnom kliringu i restituciji jugoslovenskog bakra. Za potraživanja po socijalnom osiguranju je Jugoslaviji isplaćeno 26 miliona DEM. Suma dobijena na ime dugovanja pokazuje da Nemačka u velikoj meri nije ispunila svoje obaveze po liniji socijalnog osiguranja radnika na svojoj teritoriji. Ta činjenica, iako baca dodatno negativno svetlo na rad »dobrovoljnih« radnika u Rajhu, međutim, nije dovoljna da bi se on automatski definisao kao prinudni. Kao što smo videli, većina je ipak išla dobrovoljno, a samo manji deo prinudnih radnika je »prošvercovan« u statistike dobrovoljnih. Promena uslova (pre svega nemogućnost raskida radnog odnosa i povratka u domovinu) i neprimerene disciplinske mere (batinanje i zatvaranje u logore za radno prevaspitavanje) su, međutim, dobrovoljnom zapošljavanju u Rajhu davali sve jaču notu prinude.

Pored aktivnosti Delegacije i sklapanja sporazuma o socijalnom osiguranju, srpske kolaboracionističke vlasti su se potrudile da na još tri načina pokažu brigu za »gastarbajtere«. Od marta 1943. godine organizovano je slanje paketa koje je i kasnije bilo redovno oglašavano u štampi. Mogli su se slati paketi do 20 kg koje je trebalo doneti na poštu otvorene. Treba pretpostaviti da su rođaci radnika uglavnom slali odeću i obuću do koje se u Nemačkoj teško dolazilo, i možda neke teže kvarljive namirnice. Pored toga, porodice radnika zaposlenih u Nemačkoj mogle su da zatraže i dobiju novčanu pomoć Berze rada. Ona, međutim nije davana bespovratno nego se morala kasnije otplatiti oduziumanjem dela novca koji su srpski radnici iz Rjha slali svojim porodicama. Kasnije je Ministarstvo rada, socijalnog staranja i narodnog zdravlja o tome izdalo poseban Pravilnik. Konačno, kao još jedan vid održavanja veza sa otadžbinom, srpske vlasti su organizovale posetu Narodnog pozorišta »Srbozar« nekim gradovima u Nemačkoj sa većim brojem srpskih radnika.

Ono što je svakako delu srpskih radnika u Nemačkoj delovalo kao ograničavanje slobode poticalo je od različitih načina života i rada u ruralnoj Srbiji i industrijalizovanoj, i uz to zaraćenoj,  Nemačkoj. To je dovodilo do međusobnog nerazumevanja poslodavaca i radnika. Videli smo da su se poslodavci u nekim slučajevima žalili na nedovoljnu disciplinu srpskih radnika i njihovo neredovno dolaženje na posao. Sa svoje strane, deo srpskih radnika, dolazeći iz seoskih sredina, bio je naviknut na neuporedivo veću slobodu u svakodnevnom ponašanju i radu nego što je to bio slučaj u Nemačkoj. Nužnu radnu disciplinu su zato doživljavali kao narušavanje svoje slobode – pogotovo zato što su pojam slobode vezan za rad drugačije tumačili nego njihovi nemački poslodavci. Pri vrbovanju im je obećano da će biti slobodni – što su u najvećem broju slučajeva i ostajali – ali su oni tu slobodu tumačili slobodom da po svojoj volji menjaju preduzeća u kojima će raditi ili radna mesta unutar jednog preduzeća. Ovo je vodilo nezadovoljstvu koje je verovatno kroz glasine doprinosilo smanjenju popularnosti dobrovoljnog rada u Rajhu.

Sve ove mere za zapošljavanje u Nemačkoj, milom ili silom, imale su i svoju drugu stranu u okupiranim zemljama u kojima je u ne manjoj meri sprovođeno upravljanje radnom snagom. Stranci su u Nemačkoj i van nje radili za potrebe ratne privrede Rajha. I dok je za prinudne radnike, ratne zarobljenike i deportirce rad u tuđini najčešće značio mnogo teže uslove života i rada nego u domovini, a nekad i gotovo sigurnu smrt, to, kao što smo videli,  nije bio slučaj sa dobrovoljnim radnicima u Nemačkoj, čak i kada su nemačke vlasti i poslodavci samovoljno na štetu zaposlenih menjali uslove ugovora. U slučaju Srbije prinudni rad u zemlji je često značio gore životne uslove nego dobrovoljni rad u Nemačkoj. Ono što je, međutim, bila prednost rada u otadžbini je bila mnogo veća mogućnost bega i izbegavanja rada.

U nastavku knjige ćemo se pozabaviti dvema osnovnim vrstama prinudnog rada u Srbiji: tzv. »obaveznim radom« i odsluženjem roka u Nacionalnoj službi za obnovu Srbije (NSOS). Videće se da su obe ove forme, baš kao i svi ostali vidovi prinudnog rada bili direktno u službi potreba Trećeg rajha. Za razliku od kuluka ili korišćenja radne snage ratnih zarobljenika, kada je u pitanju »obavezni rad«, a delimično i NSOS, donekle su poznati brojevi angažovanih ljudi, što značajno doprinosi sagledavanju obima prinudnog rada tokom okupacije, budući da su te dve forme predstavljale najmasovnije prinudno angažovanje radne snage. Dovde smo o »obaveznom radu« i NSOS govorili zajedno, budući da su oni predstavljali dve strane iste medalje, ali pošto se radilo o odvojenim organizacionim strukturama i delom o različitim godištima koja su bila pozivana na službu, u nastavku ćemo ova dva vida radne službe obraditi zasebno.

Previous SectionContent | Next Section