Missing Stories logo

In accordance with emerging needs
XVII Problems in acquiring workforce since summer of 1943

The section deals with the specific situation that arise in summer of 1943 when because of various reasons, geopolitical, military, economic psychological and others acquiring ample workforce from Serbia was not possible within the same framework of measures enforced by nazis and collaborationist administrative apparatus. This situation is explained in some detail and in separate section as it is an  important part of the story about the forced labour in Serbia in 1941-1944.

Problemi obezbeđivanja radne snage od leta 1943. godine

Dovođenje mađarskih Jevreja na prinudni rad u Bor, bila je mera koja je mogla samo da ublaži manjak radne snage na radilištima u Srbiji. Tokom leta 1943.  beležen je pad proizvodnje usled opadanja broja obaveznih radnika. U vreme poljskih radova posebno su često izostajali sitni seljaci koji su morali da obrade svoja imanja odnosno sakupe letinu. Formiranje Rudarskog bataljona Jugoistok (Bergbau-Bataillon Südost) napredovalo je sporije nego što je bilo predviđeno. Posebno je bilo teško stanje u seoskim rudnicima iz kojih su radnici izostajali, dok se obveznici uopšte više nisu javljali. Sredstva prinude da se oni privedu su nedostajala, pa se u junu 1943. godine i Pomoćna policija  u Boru morala uključiti u hvatanje bumelanata. Istovremeno izgleda da beg, čak i iz logora za politčke kažnjenike (politische Sonderhäftlinge) koji bi po definiciji trebalo da je bolje čuvan, nije bio težak.  I nadzor nad »običnim« obaveznim radnicima nije bio strog. Da se bežanjima iz Bora stane na put, ministar unutrašnjih poslova naredio je da se u slučajevima kada se odbegli radnik ne bi uhapsio u roku od mesec dana, trebalo pohapsiti sve odrasle muške članove njegove porodice i držati ih u pritvoru dok se odbegli ne bi javio. On je zatražio i da se pojača nadzor i čuvanje radnika, posebno jer su ih »ilegalne bande« odvodile u šumu, ubijale rudare i širile propagandu da se radnici ne odazivaju ili da napuštaju rad. U tom kontekstu dodatni problem bio je što su se jedinice SDS pokazale kao nepouzdane u susretima sa ustanicima, tako da bi ili dezertirale ili prelazile partizanima ili četnicima.

Neodazivanje velikog broja i masovan beg obveznika svakako su bili razlozi što je generalni opunomoćenik za privredu 20. avgusta za 25% povisio ranije utvrđene sreske i opštinske kontingente. Da bi obezbedile radnu snagu, preduzeća koja su bila angažovana u Boru, Kostolcu i drugde, tražila su od Nojhauzena da se rok »obaveznog rada« produži na najmanje šest meseci. Po njima, trebalo je četri do šest nedelja dok se novi radnici naviknu na novo radno mesto, a već po trećem mesecu bi počeli da se pripremaju na odlazak kućama. Zbog toga je generalni opunomoćenik za privredu 27. septembra 1943. godine od Dinića tražio da se kvalifikovanim radnicima u Boru produži rok »obaveznog rada« na šest meseci. Budući da se svojevremeno ministar unutrašnjih poslova zalagao protiv produženja roka sa četri na šest  meseci, s obrazloženjem da će kraći rok proizvesti veći radni učinak, Dinić je morao da popusti pa je 29. septembra naredio produženje roka »obaveznog rada« za stručnu radnu snagu na šest meseci.

Ovakve teškoće su potrajale i tokom jeseni, tako da se u izveštaju iz sredine novembra kaže: »Službena [radna] obaveza se jedva još može sprovesti.« Situacija sa radnom snagom je postala utoliko teža što su i potrebe oružanih snaga porasle. Tako je sredinom oktobra samo za potrebe nemačkih Vazduhoplovnih snaga (Luftwaffe) radilo 5.000 ljudi. Istovremeno i bezbednosna situacija je za nemačke vlasti postajala sve nepovoljnija zbog razvoja ustaničkog pokreta. U novembru 1943. godine od svih rudnika uglja, samo je Kostolac imao dovoljnu zaštitu Vehrmahta. Da bi se sprečio beg iz Bora, Okružna komanda I/857 je početkom decembra uvele visoke novčane kazne od po 10.000 dinara po odbeglom koje su njihove opštine morale da plate ako se begunci ne bi u roku od 14 dana vratili na rad. Za jedno kratko vreme ova mera se pokazala uspešnom, ali uskoro »su neprijateljska propaganda i ciljani teror bandi u velikoj meri poništile ohrabrujuće početne uspehe.« Kao pozitivan podsticaj za ostanak na poslu, od 1. avgust 1943. godine povišene su nadnice radnicima u jami, ali se to ticalo samo manjeg dela zaposlenih, a i njima je povišica iznosila samo 20%. Pored toga, od novembra je trebalo da se rudarima u rudnicima uglja uvede nova, stimulativnija podela hrane, zavisno od učinka. Kao dodatni stimulans od 20. januara 1944. uveden je i dodatak za vernost i skupoću za dobrovoljne i »obavezne » radnike koji su duže vremena vredno radili u pojedinim preduzećima. Uprkos tome, poljoprivredni radnik je zarađivao oko deset puta više od rudara, kao i besplatnu ishranu, što je svakako smanjivalo motivaciju rudara. Cena jedne svinje je na crnoj berzi iznosila koliko i godišnja plata rudara! Radi povećanja produktivnosti u junu 1944. godine uvedene su robne premije za posebno produktivne radnike u jami. Iako su radnici povoljno reagovali na ovo, prve radnje u kojima se moglo kupovati za premijske bonove, otvorene su tek u julu 1944. godine. Pored toga, za vredne radnike koji su u Boru radili od 1943, a i neke koji su došli tek 1944. godine, uprava rudnika je sredinom juna 1944.  uvela i nagreade u visini 50-75% plate, zavisno od dužine staža u preduzeću.

Povećana potreba za radnom snagom (zbog premeštaja u Srbiju pogona za popravke vojne opreme i velikih planova Luftvafe za izgradnju aerodroma) s jedne strane, i sve veća nemoć okupacione uprave da na radu zadrži »obavezne radnike«, do krajnosti su zaoštrili manjak radne snage. Zbog toga i visoke inflacije, početkom 1944. se opet razmišljalo o povećanju plata radnika i rudara, utoliko pre što su poljoprivredni radnici uz dodatne mogućnosti ishrane, zarađivali deset puta više nego rudari. Ovo je imalo za posledicu odliv radne snage iz rudarstva u poljoprivredu. U rudarstvu su nedostajali svi materijalni stimulansi, pa i snabdevenost odećom i obućom. Da bi se bar donekle ublažio nedostatak radne snage u rudarstvu, a posebno u Boru, već u oktobru 1943. godine se razmišljalo o upošljavanju 12.000 italijanskih vojnih interniraca. Prethodno je, međutim, trebalo ukinuti zabranu upošljavanja Italijana. Izgleda da je ona ubrzo doneta, jer je već krajem oktobra u Bor prispelo nekoliko grupa Italijana. Do 31. oktobra ih je stiglo 3.123. Iako je u Boru usled gašenja peći u topionici u novembru 1943. opao obim poslova, zbog manjka radne snage za rudarske i građevinske poslove uprava rudnika je ponovo zatražila 1.500 italijanskih interniraca. Jedna manja grupa italijanskih zarobljenika dovedena je i u rudnik Srpski Balkan gde obavezni radnici nisu dolazili na posao. Pri tom nadležne vlasti u Zaječaru protiv njih nisu htele da podnesu tužbu što jasno govori o sve većoj nemoći okupatorskih vlasti. Pajić navodi da je prema italijanskim zarobljenicima postupak bio najsuroviji – verovatno zato što su posmatrani kao izdajnici zajedničke stvari.

Nestašica radne snage i s njom povezane teškoće proizvodnje dostigle su vrhunac krajem 1943. i početkom 1944. godine. Zbog toga je komandant Jugoistoka 18. januara 1944. godine radnu obavezu, uz muškarce stare 17-65 godina koji još nisu pozivani na rad,  proširio i na devojke, žene i udovice bez dece. Veliko bežanje sa rada je usledilo već sa nailaskom hladnog vremena, tako da je u oktobru 1943. nedostajalo oko 700 radnika, a krajem godine u Boru je bilo čak 2.600 radnika manje nego u junu. Ništa efikasno nije preduzimano da se oni zadrže. U izveštaju GBW iz januara 1944. se kaže da je više od polovine »obaveznih radnika« pobeglo, a da je od 17.000 odbeglih pohvatano i poslato na prinudni rad samo 1.000. Opštine su slabo ili nikako slale zamenu a kolektivne kazne se nisu mogle dosuđivati jer ih je bilo nemoguće uterati. Neispunjavanje obaveza po mišljenju Rudarskog bataljona Jugoistok nije dovoljno strogo kažnjavano, a zamenici koje je deo obveznika slao da rade umesto njih, nisu uvek bili odgovarajući.

Tokom prvih meseci 1944. godine, priliv radne snage na glavno radilište u Srbiji,  u Bor, bio je i dalje slab. U zaječarskom okrugu (koji je davao najveći broj obveznika) u februaru se odazvalo samo 10% pozvanih. Ponovo su nedostajala sredstva prinude za njihovo privođenje, tako da je zaječarski okružni komandant, major Miler (Müller), koji se energično starao za nabavku radne snage, od komandujućeg generala molio da mu se svakog meseca na po nedelju dana stavi na raspolaganje četa Vehrmahta ili Pomoćne policije radi hvatanja obveznika koji su se oglušili. Stanje je donekle ublažio dolazak 2.590 italijanskih interniraca i 3.000 mađarskih Jevreja. Te godine je trebalo prikupiti 20.000 radnika za Bor, ali je to bilo dodatno otežano znatnijim angažovanjem radne snage u svojim mestima. Trebalo je vratiti na rad srpske ratne zarobljenike i odbegle »obavezne radnike« koji su otpušteni iz centralnog logora, a koji se nisu vratili na »obavezni rad« u trajanju od još četri do šest meseci. Zato ih je trebalo pohapsiti i poslati na prinudni rad od bar godinu dana. »Obavezni rad« neobučenih (pomoćnih) radnika je produžen na šest meseci, pod uslovom da im se blagovremeno pošalje smena. Za stručne se rok imao određivati prema potrebi.

Tokom meseca aprila priliv je postao sasvim slab, dok je odliv dodatno porastao usled savezničkih vazdušnih napada na srpske gradove. Oni su unosili strah među radnike koji su se uplašili da će i Bor biti bombardovan. Usled toga oko 1.500 radnika je pobeglo.  Potere srpskih i nemačkih jedinica su ostvarivale slabe rezultate jer su ljudi pred njima bežali u brda. Tokom maja pobeglo je takođe 1.500 ljudi, od čega je pohvatano 475. Broj potencijalnih »obaveznih radnika« umanjen je pozivanjem ljudi u SDS – što je iziskivala ratna situacija. U Bor je trebalo da dođe 2.000 mađarskih Jevreja, ali je njih uzela OT i priključila ih Jevrejima (oko 3.000) koji su već gradili prugu Bor-Petrovac. Zbog ovoga je proizvodnja smanjena a planovi za izgradnju postrojenja su ponovo morali biti redukovani – ali su nadležni u međuvremenu, pritisnuti okolnostima uvideli da nije bakar, već hrom bio toliko bitan za ratnu proizvodnju. Tokom juna je, uprkos daljem osipanju, posebno obvezničke radne snage (od 2.000 na radu je bilo još samo 550) proizvodnja u Boru ipak nešto porasla. Trebalo je upotrebiti izbeglice i Srbe vrbovane, kako se u dokumentu kaže, »u Albaniji«. U rudnik molibdena Mačkatica je u junu 1944. dovedeno 800 italijanskih ratnih zarobljenika. Ipak je u narednom mesecu manjak radne snage u Boru i na drugim radilištima u Srbiji iznosio 22.000 radnika.

Od meseca avgusta, napori nemačkih vlasti su sve više bili usmereni na odvoženje već iskopanih količina rude (bakra, hroma, antimona) iz Srbije i sa Balkana, a sve manje na proizvodnju za koju je usled nedostatka radnika, opreme, uglja i ugroženosti od pokreta otpora bilo sve manje mogućnosti. Početkom septembra po Geringovom naređenju počelo se sa evakuacijom rudnika uz demontažu ključnih delova postrojenja – izuzev Trepče, za koju je naređeno rušenje. Ostali rudnici su samo onesposobljeni zbog njihovog eventualnog povratka pod nemačku vlast, odnosno da se razaranje rudnika ne bi protumačilo kao »definitivno povlačenje Nemačke iz ovih oblasti«. Komanda Jugoistoka je 11. septembra naredila prestanak proizvodnje u svim rudnicima izuzev u posebno važnim- Kostolcu, Vreocima (ugalj), Zaječar (antimon) i Korlaće (azbest).

 

Previous SectionContent | Next Section