Missing Stories logo

In accordance with emerging needs
III Occupation of Serbia and German economic interests

The section depict in broadest strokes the occupation of Serbia and the framework providing the viable context for the explanation of German economic interests in the occupation of Serbia. The goods that were interested for imports to the Reich are specialy listed and analyses as well as workforce available. Special care and detailed consideration has been devoted to explanation of the Nazi apparatus responsible for the occupation and pinpointing of the parts of this apparatus responsible for economy and forced labour.

Okupacija Srbije i nemački ekonomski interesi

Kraljevina Jugoslavija nije ležala na glavnom pravcu nacističke ekspanzije, i kao druge zemlje jugoistočne Evrope, trebalo je da samo sirovinama, namirnicama i radnom snagom potpomogne nacističku osvajačku politiku. Zbog toga vojni napad na Jugoslaviju nije bio unapred planiran. Posle dužeg pritiska, ali i određenih ustupaka koje druge satelitske zemlje nisu dobile, Jugoslavija je, nemajući drugog izlaza, pristupila Trojnom paktu 25. marta 1941. godine. Međutim, dva dana kasnije vlada Cvetković-Maček koja je potpisala pristup Paktu, srušena je oficirskim pučem koji je razbesneo Hitlera. On je na prečac rešio da se Jugoslavija, kao nepouzdan partner i navodno stalno žarište nesigurnosti, razbije i okupira. Ovo, međutim, uopšte nije bilo u skladu sa ekonomskim interesima Rajha: naprotiv, rasparčavanje postojeće ekonomske celine moglo je samo da ugrozi dotok potrebnih sirovina i poljoprivrednih proizvoda.

Podela teritorije poražene zemlje zato je preduzeta tako da se očuvaju vitalni nemački ekonomski interesi uz minimum utroška nemačkih vojnih, policijskih i administrativnih snaga potrebnih da se dotična teritorija kontroliše i ekspolatiše. Kada je teritorija Srbije bila u pitanju, glavni nemački interesi su se ticali snabdevanja prehrambenim proizvodima (prvenstveno žitom i kukuruzom) i metalnim rudama, napose bakrom iz Borskog rudnika koji je početkom 1941. godine posle dosta teškoća prešao iz većinskog francuskog vlasništva u nemačke ruke. Pored toga, nemačke vlasti su bile zainteresovane i za železničke linije i plovni tok Dunava. U sastav okupirane Srbije je ušao i jugoslovenski deo Banata koji je dobio posebno značajnu ulogu u snabdevanju Rajha žitaricama i industrijskim biljem. Pre nego što se okrenemo sprovođenju mera prinudnog rada na teritoriji okupirane Srbije, treba nešto reći o njenom obimu i sistemu uprave koji je zaveden od aprila 1941. godine.

Podela Jugoslavije je izvršena u skladu sa Hitlerovim shvatanjem da je za puč 27. marta krivicu snosila ne samo srpska vojna i politička elita, već ceo srpski narod. Zbog toga, kao i radi zadovoljavanja apetita savezničkih zemalja (Italije, Bugarske i Mađarske), kao i novoosnovane Nezavisne Države Hrvatske (koju su sačinjavali najveći deo Hrvatske i cela Bosna i Hercegovina), teritorija okupirane Srbije svedena na što uže granice, koje nikad do kraja nisu bile definisane. Grubo rečeno, one su obuhvatale teritoriju koja je pripadala Kraljevini Srbiji do Prvog balkanskog rata, uz dodatak srpskog dela Banata – čija se teritorija nije menjala. U toku rata ostale granice su se menjale, uvek u skladu sa potrebama nemačkih okupatora. Cilj je bio što više rasteretiti nemačke snage. Tako su Italijani 1941. godine okupirali deo Sandžaka, da bi se kasnije njihova teritorija proširila prema severu obuhvativši Rudo, Priboj, Novu Varoš i Sjenicu. Na Kosovu i Metohiji koje je Italija najvećim delom pripojila kvislinškoj »Velikoj Albaniji«, italijanske snage su proširile teritoriju pod svojom vlašću i na Prištinu i Uroševac, sve do Orlove Čuke, gde su dotakle prostor koji je bio pod kontrolom bugarskih snaga.  Što se bugarske okupacione zone tiče, ona je isprva sezala do linije Pirot – Vranje – Skoplje. Već 28. maja 1941. godine njihova zona je proširena tako da je uključivala ostatak Nišavskog okruga, celu oblast Poljanice, dok su okruzi Gnjilane, Gračanica i Nerodimlje na Kosovu, dodeljeni Italiji. Tako je u leto 1941. godine Bugarska pod svojom okupacijom držala sledeće delove jugoistočne Srbije: Caribrod, Lužicu, Bosiljgrad, Masuricu, Bojanicu, Preševo i Pčinj, delove okruga Palanka i Vlasotince, kao i teritoriju severoistočno od Zaječara, između Timoka i nekadašnje državne granice. Zbog slanja dve nemačke divizija na Istočni front u jesen 1941. godine, krajem te godine, bugarska okupaciona zona je proširena prema severu do crte južno od Bora, Lapova i Kragujevca, a na jugu do nekadašnje srpske granice, ali tako da je za Nemačku važan rudnik Trepča ostao zapadno od te linije. U januaru 1943, sa daljim pogoršavanjem ratne situacije za Nemačku, 1. bugarski okupacioni korpus je zamenio 342. nemačku posadnu diviziju, zauzevši južnu Srbiju do reke Ibar. Uskoro su Bugari poseli i Valjevo, posle odlaska Vafen SS (Waffen-SS) divizije »Princ Eugen«. Nešto kasnije, posle odlaska i 297. nemačke divizije bugarske snage su pod svoju kontrolu dobile i oblast između Valjeva i Krupnja, tako da su u leto 1943. godine one kontrolisale oko 90% teriotrije Srbije, kako je ona bila definisana posle Aprilskog rata 1941. Sve ovo znači da se pod neposrednom nemačkom okupacijom nalazio samo manji deo Srbije, uključujući i glavni grad Beograd. Pod nemačkom kontrolom je ostao i srpski deo Banata. Njega je Hitler prvobitno obećao Mađarskoj, ali je na njega pretendovala i njegova druga saveznica u regionu, Rumunija, tako da je odlučeno da on do okončanja rata ostane u sastavu okupirane Srbije.

Ništa manje komplikovano od pitanja granica nije bilo ni pitanje okupacione uprave u Srbiji. Ona se u osnovi (iako ne od samog početka) sastojala iz dve komponente: nemačke i srpske, od kojih je prva uvek bila dominantna. Ona se sastojala od vojnih, privrednih, policijskih i diplomatskih organa među kojima nije postojala subordinacija, već više paralelnost i čak suprotstavljenost. Na strani srpskih kolaboracionističkih vlasti postojala je subordinacija, ali njihovo delovanje uprkos tome nije bilo efikasno zbog opšteg nedostatka ovlašćenja, sredstava prinude, ometanja od strane partizana i četnika i pasivnog otpora ili nemara nižih organa na terenu. Pored toga, uprkos bučnoj retorici o potrebi nacionalnog jedinstva, ni najviši predstavnici srpske uprave nisu bili imuni na međusobna rivalstva i borbu za prevlast što je  čak vodilo do međusobnih denuncijacija nemačkim okupatorskim vlastima. Stvari je dodatno komplikovalo postojanje de facto autonomne uprave u Banatu i u Kosovskomitrovačkom okrugu. Sve se ovo znatno odražavalo na sprovođenje privrednih mera u interesu nemačkog Rajha, pa i na organizovanje i sprovođenje prinudnog rada. Istovremeno, postojanje više rivalskih nemačkih nadleštava pojačavalo je pritisak na srpsko stanovništvo koje je moralo da izlazi u susret svim njihovim zahtevima za stavljanjem na raspolaganje radne snage, namirnica, kola sa zapregama itd.

U okupiranoj Srbiji je naredbom od 20. aprila 1941. godine uvedena nemačka vojna uprava koja je do 1943. godine obuhvatala vojnu i civilnu vlast. Dva dana kasnije Vrhovna komanda kopnenen vojske (Oberkommando des Heeres) imenovala je vojnog zapovednika u Srbiji (Militärbefehlshaber in Serbien). Do 2. maja tu funkciju je obavljao general vazduhoplovstva Ferster (General der Flieger Förster), od 2. juna do 28. jula general protiv-vazdušne odbrane Ludvig fon Šreder (General der Flak-Artillerie Ludwig von Schröder), potom vazduhoplovni general Dankelman (General der Flieger Danckelmann), a za vreme gušenja partizanskog ustanka u jesen, od 19. septembra do 5. decembra 1941. godine, general brdskih trupa Franc Beme (General der Gebirgstruppen Franz Böhme). Posle 17. jula 1941. u Srbiji je ostala Viša komanda LXV (Höhere Kommando LXV) pod komandom Više armijske komande (Armeeoberkommando (AOK) 12 u Atini. Beme je postao opunomoćeni komandujući general u Srbiji (Bevöllmächtigter kommandierender General in Serbien). On je objedinio svu vojnu vlast a uskoro je imenovan za zapovednika (Befehlshaber). Ove dve funkcije su službeno spojene tek. 1. marta 1942. godine. Kada je ovu dužnost preuzeo general Paul Bader (11. decembar 1942 – avgust 1943.) ona se zvala Komandujući general i zapovednik u Srbiji (Komandierender General und Befehlshaber in Serbien), a bila je potčinjenja zapovedniku Vermahta na Jugoistoku (Wehrmachtsbefehlshaber in Südosten), odnosno vrhovnom zapovedniku Jugoistoka (Oberbefehlshaber Südost) u Atini od decembra 1942. godine. Od 8. avgusta 1943. godine Vrhovna komanda Jugoistoka (Oberkommando Südost ) nalazila se u Beogradu.

Unutar nemačke vojne uprave, poslovi su bili podeljeni između Komandnog štaba (Kommandostab), koji je bio zadužen za vojne poslove i Upravnog štaba (Verwaltungsstab) koji je trebalo da vodi upravu zemlje i da nadzire domaću civilnu vlast. Njega su uglavnom činili vojno-upravni činovnici. Prvi šef Upravnog štaba bio je  državni savetnik  SS-grupenfirer (Staatsrat SS-Gruppenführer) dr Harald Turner. Njegov zamenik bio je viši vojnoprivredni savetnik SS-šturmbandfirer (Oberkriegswirtschaftsrat SS-Sturmbandführer) dr Georg Kisel (Kiessel). Turnera je u novembru 1942. zamenio dr Egon Bener (Bönner). Sam Upravni štab je u januaru 1943. degradiran na nivo Upravnog odeljenja (Verwaltungsabteilung) i potčinjen Komandnom štabu pri vojnom zapovedniku Srbije. Ovakav razvoj događaja je delimično bio uslovljen netrpeljivošću Vermahta prema Turneru (kao SS-ovcu), kao i neprijateljstvom višeg SS i policijskog vođe Augusta Majsnera (Höherer SS- und Polizeiführer August Meyszner) (čije je nadleštvo osnovano početkom 1942. godine) prema njemu. Majsner, koji se zalagao za oštar antisrpski kurs, Turneru je zamerao preveliku popustljivost i čak prijateljstvo prema Srbima – za šta se on, uprkos čestim putovanjima po zemlji i brojnim kontaktima, svakako  nije mogao optužiti. Upravni štab je svoje naloge sprovodio preko srpskih vlasti ili preko feldkomandantura. Njih je bilo četri (Beograd, 599, Smederevo, 610, Niš, 809 i Užice 816). Od decembra 1941, kada je izvršena nova administrativna podela srpske teritorije, delimično su reorganizovane i feldkomandanture da bi se poklopile sa novostvorenim okruzima, tako da su im sedišta bila u Beogradu, Šapcu, Kraljevu i Nišu. One su pod sobom imale svoje ispostave  i osam okružnih komandi (Kreiskommandantur) koje su imale vojno, upravno i ekonomsko odeljenje i koje su nadzirale rad srpskih vlasti na svom području. Pored toga, u glavnom gradu Banata, Velikom Bečkereku, postojala je samostalna okružna komanda, kao specifičan izraz de facto autonomije  Banata. Na delu Kosova pod nemačkom vlašću albansko stanovništvo  sebi je izborilo neku vrstu autonomnog statusa nalik folksdojčerima u Banatu.

Nemačke divizije koje su bile stacionirane u Srbiji kao posadne (pošto su se do leta 1941. operativne jedinice Vermahta povukle), nisu bile prvoklasne. One su bile regrutovane iz redova rezervista nešto starijih godišta, nisu bile dobro obučene, a ni broj ljudstva ni njegova opremljenost nisu odgovarali standardima. Ovo je bio i jedan od razloga zašto je širena bugarska okupaciona zona. Bugarske trupe su, međutim, morale da izvršavaju naloge nemačkih feld- i krajskomandantura. Budući da se osećao hroničan nedostatak trupa na inicijativu tadašnjeg šefa Generalštaba, pukovnika Keviča (Kewitsch), od antikomunističkih ruskih emigranata i njihovih potomaka osnovan je Ruski zaštitni korpus na čelu sa Skorodumovim (Skorodumoff), pa generalpukovnikom Štefionom. Korpus se isprva sastojao od tri puka sa 6.000 ljudi – Rusa iz Srbije, Rumunije, Hrvatske, Bugarske i Mađarske, a kasnije je pojačan i sovjetskim ratnim zarobljenicima. Od novembra 1942. potčinjen je Vermahtu, reorganizovan i izjednačen sa njime u pogledu hrane, opreme i odeće. Pošto su ekonomski interesi uživali prioritet, izdržavao ga je GBW budući da je on služio za zaštitu najvažnijih rudnika (Trepča, basen Krupnja, Majdanpek, Bor) i železničkih transporta, granice na Drini itd. Međutim, od proleća 1944. godine, korišćen je i u borbenim dejstvima. Pred slom nemačke vlasti u Srbiji, u septembru 1944, imao je oko 11.000 vojnika. Po svedočanstvu dr Georga Kisela, ovaj korpus se vrlo loše ponašao prema srpskom stanovništvu, tako da su nemačke vlasti nekoliko puta morale da intervenišu kod njegovog zapovednika.

Za pitanja privredne eksploatacije zemlje bio je od 20. aprila 1941. nadležan maršal Rajha Herman Gering (Reichsmarschal Hermann Göring) kao rukovodilac Četvorogodišnjeg plana (Vierjahresplan). On je za svog opunomoćenika imenovao nekadašnjeg višegodišnjeg generalnog konzula u Jugoslaviji, zemaljskiog vođu nacističke stranke (Landesgruppenleiter der NSDAP) i od 1936. godine, opunomoćenog posebnog poverenika ministra predsednika i generalpukovnika Geringa za Jugoslaviju u okviru Četvorogodišnjeg plana (Bevollmächtigter Sonderbeauftragter des Ministerpräsidenten Generaloberst Göring für Jugoslawien im Rahmen des Vierjahresplana), Franca Nojhauzena (Franz Neuhausen) koji je u promenjenim uslovima postao generalni opunomoćenik za privredu u Srbiji (Gerenralbevollmächtigte für die Wirtschaft in Serbien  – GBW). On je od dvadesetih godina živeo u Jugoslaviji i dobro je poznavao prilike u njoj. Sada je postao jedna od ključnih osoba u okupacionom aparatu, nad kojim ni vojni zapovednik (kome je inače bio neposredno potčinjen) nije imao vlast u privrednim pitanjima. Njegov položaj bio je dodatno učvršćen ličnim prijateljstvom sa Geringom. Među Srbima važio je za najomrznutiju osobu nemačkog okupacionog aparata, a i među nemačkim funkcionerima je, zbog arogancije i grabežljivosti smatran za najblaže rečeno »kontroverznu osobu«. U decembru 1942. Nojhauzenu poveren je i ured generalnog opunomoćenika za rude metala na Jugoistoku (Generalbevollmächtigte für den Metallerzbergbau Südost). Time je on postao direktno nadležan za rudnike metala u Srbiji, Makedoniji i Grčkoj, a kasnije i u Albaniji.  U oktobru 1943. ured GBW je pripojen Upravnom odeljenju, ali je Nojhauzen došao na njegovo čelo. Na tom mestu je ostao do decembra te godine, kada ga je kao šefa Privredne vlasti (Wirtschaftsbehörde) nasledio  Teobald Kajzer (Theobald Keyser).

Štab generalnog opunomoćenika za privredu imao je 17 referata za različite oblasti privrede (kontrola cena, banaka, neprijateljska imovina, industrija, sirovine, goriva, tekstil, papir, kože, izvoz, uvoz itd.) i jedno odeljenje za opšta privredna pitanja. Među referatima bio je i onaj za radnu snagu (Arbeiteinsatz), koji se bavio regrutovanjem radne snage. Štab generalnog opunomoćenika za privredu bio je sastavljen s jedne strane od činovnika nemačkih ministarstava za privredu, ishranu i rad, kao i Rajhsbanke, a s druge od saradnika predratnog Nojhauzenovog biroa u Beogradu. Njima su se pridružili i privremeni opunomoćenici nemačkih nadleštava zaduženi za nabavku sirovina ili za zadatke gazdovanja. Uz to, tu je delovao i veliki broj poslovnih ljudi kojima je često bilo stalo samo do toga da iz svoje službene delatnosti izvuku ličnu korist.

U privrednim pitanjima Nojhauzenu je bio potčinjen i Vojnoekonomski štab Srbije (Wehrwirtschaftsstab Serbien) na čijem čelu je bio pukovnik Braumiler (Braumüller). Ovaj štab je stvoren već 7. aprila 1941. i izuzet iz nadležnosti kopnene vojske i podvrgnuta posebnim organima – Upravi za vojnu privredu  i naoružanje Vrhovne komande Vermahta i opunomoćeniku za četvorogodišnji plan. Od 7. juna 1941. ovaj štab je preimenovan u Vojnoprivredni štab Jugoistoka (Wehrwirtschaftsstab Südost). Komandant štaba Braumiler je po vojnim pitanjima bio potčinjen Vojnoupravnom komandantu Srbije, dok je naređenja za korišćenje vojnoprivrednih kapaciteta dobijao od Uprave za vojnu privredu i naoružanje Vrhovne komande Vermahta. Položaj tog štaba je zbog svega ovoga bio vrlo složen. Uprkos ovako komplikovanom sistemu, privredom u Srbiji je do oktobra 1943. praktično upravljao Franc Nojhauzen. On je to činio prilično bezobzirno, kršeći kako važeće propise, tako i dogovore sa srpskom kolaboracionističkom vladom.

Pored nemačkih i bugarskih vojnih jedinica, kao deo okupacionog aparata prinude nemačkim nadleštvima stajao je na raspolaganju i policijski aparat kome je na čelu od 24. januara 1942. godine do 15. marta 1944. stajao SS grupenfirer i general-pukovnik policije (SS-Gruppenführer i Generalleutnant der Polizei) August Majsner (Meyszner). Njegova titula glasila je viši SS i policijski vođa (Höhere SS- und Polizeiführer – HSSPF), a njegove nadležnosti u Srbiji su odgovarale onima koje je njegov pretpostavljeni, rajhsfirer SS Hajnrih Himler (Reichsführer-SS Heinrich Himmler), imao u Nemačkoj. Majsner je bio na čelu svih policijskih snaga u Srbiji i kao takav, zalagao se za strogi kurs prema srpskom stanovništvu i sam je sprovodio represalije. Godine 1943. HSSPF je stavljen pod komandu vojnog zapovednika Jugoistoka postavši deo njegovog štaba, ali je Majsner nastavio da dela nezavisno zahvaljujući rivalstvu između vojske i policije. Njega je nasledio Herman Berends (Hermann Behrends), ambiciozni i lakomisleni bivši šef štaba Središnjice za folksdojčere (Volksdeutsche Mittelstelle).

Sama policija bila je podeljena na dva osnovna dela. Početkom 1942. Himler je pri Upravnom štabu osnovao Organizacioni punkt redarstva (Organisationsstelle für Ordnungspolizei) koje je 12. februara 1942. pretvorena u Štab zapovednika redarstva pri višem SS i policijskom vođi (Stab des Befehlshabers der Ordnungspolizei beim HSSPF). Do septembra te godine Majsner je uspeo da od šefa Upravnog štaba Turnera preuzme zadatke policijske vlasti, tj. nadzor nad okružnim vlastima preko feld- i krajskomandantura. Budući da u to vreme redarstvo (Ordnungspolizei) još nije bilo dovoljno spremno za svoje zadatke, njihovo preuzimanje je odloženo, a poslovi su podeljeni sa Verrmahtom. Radi upravljanja Redarstvom, Majsner je osnovao četri oblasne policijske komande (Polizeigebietskommandanturen) u Beogradu, Kraljevu, Nišu i Šapcu, kojima je bilo potčinjeno 11 okružnih punktova (Kreisstellen). Redarstvo je 1943. imalo u svom sastavu oko 2.500 ljudi.

Drugi deo policijskih snaga je činila Bezbednosna policija (Sicherheitspolizei  -Sipo) i Bezbednosna služba (Sicherheitsdienst  – SD). Na čelu ove dve policijske grane je isprva bio policijski pukovnik SS šturmbandfirer dr Vilhelm Fuks (SS-Sturmbandführer dr Wilhelm Fuchs), a od decembra te godine SS oberfirer dr Emanuel Šefer (SS-Oberführer Dr. Emanuel Schäfer). U okviru Sipo je delovala i Tajna državna policja (Gestapo), koja je imala svoje podružnice u svim većim gradovima Srbije, kao i sekcije u manjim mestima. U Banatu je od 1942. nastala i Pomoćna policija (Hilfspolizei  – Hipo) u kojoj su isprva služili samo folksdojčeri, a kasnije i pripadnici drugih narodnosti, mahom Mađari. U organizaciji policije u Banatu bilo je i drugih specifičnosti na koje ćemo se osvrnuti kada budemo govorili o organizaciji vlasti u toj oblasti.

Pored ovde navedenih policijskih organa, u Srbiji su bili aktivni i vojni bezbednosni organi: vojnoobaveštajna služba Abver (Abwehr), kontraobaveštajna služba (Abwehrstelle  – AST) u čijem sastavu je delovala i Tajna vojna policija (Geheime Feldpolizei – GFP). Veoma važan deo aparata prinude, posebno kada je u pitanju sprovođenje prinudnog rada, bila je i straža organizacije Tot (OT). O samoj organizaciji i postupcima njenih stražara prema prinudnim radnicima biće više govora na odgovarajućem mestu.

Sastavni deo nemačkog aparata vlasti u okupiranoj Srbiji činilo je i predstavništvo Spoljnog ureda, tj nemačkog ministarstva inostranih poslova (Auswärtiges Amt – AA). Dana 28. aprila 1941. godine Hitlerovom naredbom imenovan je opunomoćenik Spoljnog ureda pri vojnom zapovedniku u Srbiji (Bevollmächtigter des Auswärtigen Amtes beim Militärbefehlshaber in Serbien) koji je trebalo da se bavi svim spoljnopolitičkim pitanjima. Njegov posebni zadatak je bio „ da spreči po interese Rajha štetno delovanje srpskih političkih elemenata“. Time je predstavnik AA postao nadležan za sva politička pitanja u Srbiji, što znači da je njegov delokrug bio najmanje jasno ograničen. Na ovaj položaj u maju 1941. godine postavljen je poslanik prve klase Feliks Bencler (Gesandter I. Klasse Felix Benzler). On je na njemu ostao do oktobra 1943. Budući da Bencler nije poznavao situaciju u Srbiji, do 1943. godine njegov zamenik bio je savetnik poslanstva prve klase dr Gerhard Fajne (Gesandschaftsrat I. Klasse dr Gerhard Feine) koji je već više godina pred rat bio na diplomatskoj dužnosti u Beogradu. Bencler se u osnovi zalagao za širu saradnju sa srpskim organima vlasti, ali u ovome nije imao podršku ni svog resornom ministra ni ostalih nacističkih glavešina u Berlinu. Dana 24. avgusta 1943. poslove političke prirode, ne samo u Srbiji, preuzeo je Herman Nojbaher (Hermann Neubacher), kao specijalni opunomoćenik Spoljnog ureda za Jugoistok (Sonderbevollmächtigte des Auswärtigen Amtes für den Südosten). Njegov zadatak bio je da brine o jedinstvenom vođenju političkih poslova u regionu i borbi protiv komunista. HSSPF i drugi SS organi trebalo je da se sa njim savetuju u policijskim stvarima i da sa njim dogovaraju o eventualnim merama odmazde. Pored toga, on je mogao da određuje i sprovodi načela ekonomske politike. Nojbaher je bio vrlo iskusan u balkanskim pitanjima, a postavljen je u vreme kada je po Nemačku pogoršana situacija zahtevala određene promene u politici u regionu. Pogoršanje situacije na ratištima uslovilo je i delimičnu reorganizaciju nemačke uprave u Srbiji, o čemu je gore već bilo reči. Nojbaher se profilisao kao pristalica nešto blažeg kursa koji je išao za tim da se domaće antikomunističke snage okupe a domaće stanovništvo pridobije određenim, makar prividnim ustupcima. U celini može se reći da su predstavnici nemačke okupacione vlasti zaduženi za privredu i bezbednost bili nepopustljiviji prema srpskim vlastima i stanovništvu od upravno-političkih predstavnika, i da su u tome odneli prevagu – što se videlo i po smeni prvo Turnera (krajem 1942.) a potom i Benclera (tokom 1943.)

Previous Section | Content | Next Section